Dana 02. svibnja 2011. g. u Foyer-u HNK Split, predstavljeno najnovije je djelo poznatog teatrologa i književnika dr. sc. Vlatka Perkovića: “Dramsko djelo – kazališna izvedba“, knjiga koja se nadovezuje na autorove dvije ranije knjige: “Manipulirano kazalište” i “Kako zaštititi literaturu od kazališta”.
Sudionici predstavljanja knjige Vlatka Perkovića: "Dramsko djelo - kazališna izvedba"
Prof. Mario Mimica imao je uvodnu riječ
Uvodnom riječju, predsjednik OMH Split, prof. Mario Mimica pozdravio je prisutne, ljubitelje lijepe riječi i kazališta, istaknuvši kako je knjiga koju predstavljamo ponos izdavaštva Ogranka Matice hrvatske Split za tekuću godinu. Zatim je najavio i prepustio mikrofon prof. Darku Matičeviću, istaknuvši kako je isti poznat po uglazbljivanju lijepih pjesama domaćih autora, koje izvodi na svoj poseban način.
»Vjerujem da bi Josip Pupačić bio zadovoljan ovakvom izvedbom», komentirao je prof. Mimica, nakon što je prof. Matičević odsvirao i otpjevao pjesmu «More»
Mlade nade hrvatskog glumišta - Sara Ivečić i Petra Kovačić
Dvije studentice glume, Sara Ivelić i Petra Kovačić pročitale su pojedine ulomke iz knjige, što je ujedno bio i njihov prvi javni nastup.
Boris Hrovat: "Knjiga promiče tetar koji se zalaže za pravo vlasništva pisca i intelektualnog vlasništva."
Potom je prof. Mimica najavio slijedećeg predstavljača knjige, književnog i kazališnog kritičara, Borisa Hrovata, koji je, između ostalog, rekao i slijedeće:
»Zahvaljujem svima na dolasku, rijetko kada se skupi ovoliko poklonika, kada je riječ o predstavljanju neke knjige iz područja teatrologije. Drugi put predstavljam knjigu Vlatka Perkovića, i posebna mi je čast i odgovornost predstavljati je u gradu u kojem je i nastala. Svestrani kazališni čovjek, Vlatko Perković, dobro poznat svima, jedan od onih, koji se bilo kao teoretičari, ili praktičari bave fenomenom teatra, te je svoj nacionalni ugled nedvojbeno zaslužio. Ova opsežna knjiga od 310 str. je znakovitog naslova: «Dramsko djelo – kazališna izvedba» i ta dihotomija je vrlo znakovita. Ovo je zbirka kritičkih osvrta na hrvatska kazališna zbivanja. Time se Vlatko Perković upisuje u niz vrijednih kroničara teatra, koji svojim razmatranjima, uz ostalo, pripomažu da kazalište ne bude, koliko je to moguće, samo umjetnost trenutka, već da njegovi domašaji i promašaji, ostanu dulje zapamćeni. Knjigu držim izuzetno valjanim doprinosom kritičkog promišljanja naše tetarske prakse iz nekoliko razloga: To je kronika, koja se ne zadržava na površini, za razliku od dnevnog bilježenja događaja u novinama, već uvijek teži prema dubini, prema analizi. Drugi razlog je autorova dosljednost, koja objašnjava dihotomiju u naslovu knjige. Naime, autor u knjizi iskazuje aktivno, akademsko, emotivno, i strastveno zalaganje za takav model kazališne forme koji književni tekst poima kao aktivni sastav unutar cjelokupne estetske punoće predstave, a kojem se, za razliku od kritiziranog modela, otvaraju mnogo šire iskazne mogućnosti.»
Povukavši paralelu sa poimanjem književnog djela od strane Umberta Eca, Horvat je naglasio Ecov pristup o potrebi pobuđivanja poticaja duboka poštovanja prema onome što je intencija, odnosno, namjera teksta.
«U svijetu knjiga tvrdnje, kao što su: Šerlok Holms je bio neženja, Crvenkapicu proždere vuk, ali je lovac na kraju oslobodi, Ana Karenjina se na kraju ubije, ostaju zauvijek istinite, i nitko ih neće noći osporiti. Postoje ljudi koji poriču svašta, međutim, nitko neće poštovati onoga koji bi tvrdio da je Hamlet oženio Ofeliju, ili da Supermen nije Clark Kent.
Knjiga promiče tetar koji se zalaže za pravo vlasništva pisca i intelektualnog vlasništva. Čestitam Vlatku Perkoviću!»
Darko Matičević u izvedbi "Ljubičastih kiša"
Zatim smo od prof. Matičevića čuli još jednu lijepu izvedbu: «Ljubičaste kiše», autora Luke Paljetka.
Prof. Mimica je potom ispričao kako mu je prošlo ljeto upućeno pitanje što misli o tome kakav bi bio idealni kandidat za obnašanje dužnosti kazališnog intendanta. «Uspješan glumac, režiser, dramaturg, književni kritičar, tetarolog, znanstvenik, predavač na akademiji, ….», «Pa dosta!”, prekinuo me tada moj sugovornik, “….Takav takav u svijetu ne postoji.», na što sam mu ja odgovorio: «Mislim da postoji, ali se nije se natjecao za intendanta.» To je Vlatko Perković, kojem sa zadovoljstvom sada predajem riječ.
Autor knjige se zahvalio Ogranku Matice hrvatske Splitu, koji je prepoznao njegov tekst, naglasivši kako se usprkos novčanoj oskudici ipak napregla da bi izdala njegovu knjigu. Također se zahvalio akademskom slikaru Petru Jakeliću, koji je bez materijalne naknade dizajnirao korice knjige, povezavši ih pri tom sa prethodnom knjigom «Kako zaštiti literatutu od kazališta.» Izrazio je zahvalnost i kolegi Borisu Hrovatu na pohvali knjizi, posebno na Umbertu Ecu, s kojim je podupro i njegove izvode, kao i studenticima glume Sari Ivelić i Petri Kovačić, kojima je ovo bio prvi javni nastup, prof. Darku Matičeviću, za kojega je konstatirao kako nas je obradovao svojim izvođenjjem pjesama koje su nas razgalile, te naposlijetku i upravi HNK Split, koja mu je, kao svom dugogodišnjem članu, omogućila predstavljanje ove knjige bez naknade.
dr. Vlatko Perković
«Ono što sam pisao ja, ne mogu ocjenjivati, pa i neću. Pošto sam svoje novinske napise kronološki posložio redom u tri cjeline: Marulićevi dani, Splitsko ljeto i produkcije drame HNK, došao sam u onu svoju raniju poziciju, kada sam kao književnik i kazališni redatelj izlazio pred publiku, da bi ona ocjenila moj rad, i sada sam u sličnoj poziciji. Ipak, moram istaknuti jedan svoj intiman naboj, a da pri tom ne ulazim u ocjenjivanje svog djela. U svoje tri knjige, koje se odnose na splitska kazališna događanja, od osnivanja Narodnog pozorišta za Dalmaciju, 1921,g. u Splitu – knjiga «Manipulirano kazalište», zatim se nastavlja sa knjigom «Kako zaštiti literaturu od kazališta», i naposlijetku ovom najnovijom knjigom «Dramsko djelo – kazališna izvedba», u svim tim knjigama sam kritički bilježio i ocjenjivao korištenje instrumentaliziranja teatra u režijske svrhe, ili pak u svrhe interesa i interpretacije povijesti onakvom kakvom nam je nameće svijet kao svoju istinu stvarnosti. Razmatrao sam, osim estetske problematike, i povodljivost teatra da udovoljava zahtjevima tog velikog svijeta, i da na repertoaru stavlja djela s onakvim interpretacijama stvarnosti i povijesti kakve su izmišljane u kuhinjama velikog svijeta. Isto tako sam bilježio i praksu tetara da neke predstave u kojima se zlorabe dijelovi autorovog teksta, da bi se složio takav sadržaj predstave kojeg nema u autorovu djelu, ali se redatelj za njega živo zalaže iz poetičkih razloga, ignorirajući pri tom poetiku samog autora. Ovo poetički trebamo čitati: politički. U ovo vrijeme, kada smo mi svi suočeni s onakvim haaškim ocjenama i kvalifikacijama borbe za integritet zemlje, sada se moramo osvrnuti na ono što sam u te tri svoje knjige isticao, a isticao sam i to: da je i tetar u segmentu svoje prerade stvarnosti izvršavao zadaću indoktrinacije publike u «pravednost» onakvih haaških kvalifikacija 1995. godine. Stoga, oslonivši se na svoje kritičke priloge o takvim preradama stvarnosti, ili književnih djela, imam potrebu da pred vama, ovaj svoj svečani trenutak predstavljanja knjige «Dramsko djelo – kazališna izvedba» posvetim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.» – istaknuo je naposlijetku autor.
Publika
Prof. Mimica se zahvalio Vlatku Perkoviću, pri tom naglasivši kako je Perković ujedno i vrsni autor drama, vrlo uspješnih i nagrađivanih, neke od njih je Matica hrvatska i objavila, zadnja od njih je i o krunidbi kralja Tomislava, koja bi uskoro, možda i već slijedeće sezone trebala biti izvedena. «Radi se o vrlo zanimljivom tekstu, koji pruža jedan zanimljivi, novi pogled na neka povjesna događanja. Zahvaljujem autoru koji nam je ponudio ovaj tekst.»
Prisutne je razgalio prof. Darko Matičević
Naposlijetku je prof. Darko Matičević izveo još jednu prelijepu skladbu «Tamo da putujem», Tina Ujevića.
Ana Krželj, Nikola Horvat i Maja Munivrana
Cijena knjige je 140,oo kuna (za narudžbu kliknite OVDJE – naši kontakt podaci)
Potpisivanje knjige, posveta glumcu i direktoru splitske Drame, Čedi Martiniću
Hicela Ivon će s velikim zanimanjem pročitati knjigu "Dramsko djelo - kazališna izvedba"
Nadamo se da ćete svojom narudžbom ove vrijedne knjige pribaviti ukoričene teatrološke refleksije o Vašem vrijednom sudjelovanje u našem glumišnom prostoru, a time ujedno i omogućiti realizaciju daljnjih nastojanja MH Split u širenju kulturnih obzora našeg naroda.
Bilješka o piscu
Vlatko Perković
Vlatko Perković, član DHK, doktor znanosti s područja književnosti i kazališta, rođen je 1936. u Klisu. Gimnaziju pohađao u Splitu. Dramsku školu završio u Sarajevu, diplomu Filozofskog fakulteta stekao u Zadru. Završio izvanredni (postdiplomski) studij režije i dramaturgije na Kazališnom fakultetu Akademije umjetnosti muza u Pragu. Praktični dio studija položio režijom vlastite drame Zavězněné odpoledne (Zatvoreno poslijepodne prethodno izvedene u HNK u Splitu) u praškog kazališta Divizna. Redatelj HNK u Splitu i redatelj Dramskog ansambla na Splitskom ljetu. Povremena gostovanja i u drugim kazalištima. Kao dramski (rjeđe operni) redatelj i kao teoretičar istraživao suigru znakovnih sustava kazališne činjenice na tekstovima antičke dramske književnosti, preko Shakespearea (Hamlet) do suvremene drame (Miller, Genet, Beckett, Kamov, Petrasov Marović).
Predavao na Splitskom odjelu Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Od godine 1998. pisac kazališnih kritika u Hrvatskom slovu, a potom u Vijencu i Kulisi.eu. U zvanju izvanrednog sveučilišnog profesora predaje na Umjetničkoj akademiji u Splitu kolegij Dramaturgija. Usporedo s ranijim redateljskim i sadašnjim pedagoškim radom pisac teorijskih rasprava iz dramaturgije i teatrologije. Učestalo se javlja u periodici (Kolo, Republika, Mogućnosti), sudjeluje na stručnim i znanstvenim simpozijima. Autor je nekoliko stručnih knjiga, jednog romana i nekoliko drama. Njegova drama Ucjena nagrađena je na Marulićevim danima u Splitu godine 1995., a za knjigu Tri drame nagrađen je Nagradom grada Splita za 1997. g.
Stručne knjige: Dramaturgija i kazališni znak, Centar za kulturne djelatnosti – Zagreb, 1984.; Manipulirano kazalište, Književni krug Split 1993; Kako zaštititi literaturu od kazališta, Radio KL-Eurodom, Split, 2002; Dramaturške funkcije i zamke otvorenih kazališnih prostora, posebni otisak iz časopisa Mogućnosti br. 1/3, 1995; Kvalitativne promjene kazališnog znaka, MH Split – Zagreb, 2004., Zagreb 2004.; U procjepu ideologije i estetike (Hrvatska poslijeratna dramatika) u pripremi za tiskanje.
Književni tekstovi: Zatvoreno poslijepodne (drama), časopis Mogućnosti br. 2, 1966; Ucjena, drama u dva dijela, vrijeme sadanje, Matica hrvatska Split, 1996.; Tri drame (i Skica za jedan operni libreto), Logos Split, 1997., (Ucjena, Deus ex machina, Zatvoreno poslijepodne, Skica za libreto opere Zatvoreno poslijepodne; roman Ja, Donna Gall ili Čekajući Cesaria, Laus, Split, 2000., str. 412; Kazalo je drvo što je ono (drama u dva dijela), Mogućnosti br. 4/6, 2005.; Tomislav, hrvatski kralj (drama u dva dijela s epilogom), Gradska knjižnica Dugopolje, 2008.
Uz libreto za operu Zatvoreno poslijepodne objavio je i detaljnu „knjigu režije“ s opisom dramaturških funkcija kinetičke scenografije (takvo privođenje scenografije do čimbenika dramskog udarca uspijevao je ostvariti u nekim svojim predstavama, posebno u Antigoni, kraljici u Tebi Tonča Petrasova Marovića), a to je jedinstven slučaj u našoj kazališnoj literaturi.
Svrha knjige
Ovo je knjiga mojih kritičkih osvrta na hrvatska kazališna zbivanja od godine 2002. do 2009. objavljenih u Hrvatskom slovu, Vijencu i internetskim novinama za kulturu Kulisa.eu. U njoj se od 12. do 19. Marulićevih dana (u Splitu od 2002. do 2009.) razmatraju svojstva i vrijednosti hrvatskih drama i njihovih izvedbi te predstava pripadajućih takozvanom autorskom kazalištu. Izuzetak su predstave na 16. i 18. Marulićevim danima, 2006. i 2008., o kojima nisam pisao. U prvom slučaju zbog toga jer je u službenoj konkurenciji izvedena moja drama Deus ex mahcina, a u drugom slučaju zbog toga što sam u to vrijeme, poslije desetogodišnjeg bavljenja kritikom, zaključio da su moji napisi, s obzirom na tendencije u našoj kazališnoj praksi, postali nesvrhoviti pa sam zamolio redakciju Vijenca da prihvati moje odustajanje od daljnje suradnje. No, kako sam upozoren da novinama još dugujem pregled sezone 2007./08., učinio sam to u članku Čemu uopće kritički pisati o kazalištu koji ovdje donosim u odlomku Pregled sezona Drame HNK Split 2007. – 2008.
U drugom dijelu knjige vrjednuju se djela i izvedbe od 48. Splitskog ljeta 2002. do 54. Splitskog ljeta 2008. U trećem dijelu knjige vrjednuju se djela i izvedbe Drame HNK u Splitu od druge polovine Sezone 2001./02. pa do kraja Sezone 2008./09. Time je ova knjiga zapravo nastavak moje ranije knjige Kako zaštititi literaturu od kazališta u kojoj su otisnute kritike na kazališna zbivanja od Sezone 1998./99. do kraja godine 2001.
Sad mi valja kazati da i kritike sabrane u knjizi Kako zaštititi literaturu od kazališta (naslov knjige odabran je prema naslovu jedne kritike) u mnogim slučajevima istražuju onaj problem hrvatske kazališne prakse na samom kraju prošlog stoljeća i prve godine ovoga, čiji sam začetak u općem sociološkom kontekstu osamdesetih godina prošlog stoljeća na primjeru jedne predstave opširno razmatrao u knjizi Manipulirano kazalište. Pa kako se u dotičnoj knjizi kroz teatrološku optiku razmatraju zbivanja u našem (poglavito splitskom) glumišnom prostoru, počevši još od godine1921., kad je u Splitu osnovano Narodno pozorište za Dalmaciju, pa do uporabe kazališta u političke, i političarske i politikantske svrhe, ovu knjigu držim prethodnicom kontinuirana promišljanja kazališne prakse kritički zabilježene u prvoj i ovoj drugoj knjizi kazališnih kritika. Želim, dakle, kazati da su u te tri knjige zabilježena i kritički opservirana, pokatkad s radošću i divljenjem, a pokatkad s negodovanjem i tugom, gotovo sva važnija profesionalna kazališna očitovanja u splitskom glumišnom prostoru od 1921. do desetih godina ovog stoljeća (izuzimajući razdoblje od kraja osamdesetih do kraja devedesetih dvadesetog stoljeća). Ali kako je splitsko glumište mnoge tendencije koje su se događale izvan njegova okružja upijalo, ali isto tako i zračilo u druga kazališna okružja svoje sretne i nesretne dosege te kako su splitske predstave često režirali ugledni zagrebački redatelji, a nije bio rijedak slučaj ni to da u važnim ulogama splitskih predstava nastupaju zagrebački glumci, razložno je kazati da je u tim knjigama iz prostora kazališnih događanja u Splitu često otvaran pogled na hrvatski kazališni standard.
Želeći na kraju proslova ovoj knjizi istaknuti ovodobni kontinuitet već razmatranih tendencija u dvjema knjigama koje su joj prethodile, baš kao i vrlo sretne trenutke kazališnog očitovanja oslobođena od zahtjeva pomodnih poetika, dakle svojstvo vječno obnoviteljskog kazališnog fenomena koji se razvija iz svoje neposustale energije u susretu s novim vremenima, bit će najbolje ako pozornosti čitatelja ponudim kao jednako vrijedeći, i sada kao i onda, predgovor koji sam napisao uz knjigu Kako zaštititi literaturu od kazališta. Time ću i završiti ovaj uvod:
Sadržaj ove knjige mahom sačinjavaju članci koje sam pisao u Hrvatskom slovu od jeseni 1998. do kraja prosinca 2001. U njima je zabilježeno sve ono što se događalo u splitskom glumišnom prostoru. Pa kako je grad Split, osim redovite produkcije svojih triju kazališta (HNK, Gradskog kazališta lutaka i Gradskog kazališta mladih) i splitskih alternativnih trupa, ugošćavao i one predstave iz čitave Hrvatske (pa i iz inozemstva) za koje su Uprava HNK Split, Direkcija Splitskog ljeta i selektori Marulićevih dana držali da su najbolje u Hrvatskoj, odnosno da ih je vrijedno “uvesti” u hrvatski glumišni prostor, sadržaj ove knjige svjedoči zapažanja i promišljanja njezina autora o svemu onom što je tom zapažanju i promišljanju bilo ponuđeno kao reprezentativni uzorak hrvatske (i susjedne nam) kazališne produkcije od 1998. do kraja 2001.
Sada mi valja spomenuti i to da se moje (često kritičke) prosudbe ponajčešće odnose na jedan (razmatrani) model zalaganja za takvu tvorbu kazališnog čina koja autorov tekst u temelju predstave ne poima kao semantički relevantan (u najmanju ruku ravnopravan) čimbenik cjelokupnosti njegova sadržaja i estetske uvjetovanosti dotičnog čina, već ga posve podređuje mogućnostima reinterpretiranja i osporavanja njegovih sadržajnih i stilskih i žanrovskih, dakle i estetskih, slojeva sredstvima kazališnih znakova čije značenje je u vlasti tvorbenika predstave. Time se, dakako, iz same predstave najčešće isključuje sam tekst kao dio njezina smisla pa je on sveden tek na dezinformaciju o samom sebi.
Moglo bi se, doduše, kazati da se takve predstave bave istraživanjem samog fenomena kazališta. Međutim, dotičnom fenomenu se u suprotnom modelu kazališne tvorbe, onom koji književni tekst poima kao važnu sastavnicu cjelokupne estetske punoće predstave, otvaraju mnogo šire iskazne mogućnosti. Semantički slojevi teksta uvijek nanovo i nanovo se sučeljavaju s novim posebnostima vremena prikazbe, baš kao i sa subjektivitetom kreatora kazališnog čina i apercepcijom publike koja jest treći (ili prvi) sudionik predstave. A to znači da čin kazališnog uprizorenja svakog književnog djela otvara (upravo vapi) za takvom kreativnom tvorbom kazalištaraca koja ne bi bila puko reproduciranje literature, već njezino živo i životno uprisutnjenje u samu bit vremena. A na toj razini estetske tvorbe sam fenomen kazališta ima pune ruke posla.
Gledajući s pozicija potrebe publike za što korisnijom i estetski bremenitijom uporabom vremena, valja mi kazati i ovo: Zamjena lojalnosti prema autoru i tekstu nekim svojim sadržajnim i stilskim nadomjestkom (poništavanje i nadopisivanje teksta, njegovo svođenje na materijal od kojeg kazalištarac pravi samo svoje djelo) dotičnog kazalištarca stavlja u neodrživu i vrlo preuzetnu poziciju osobe koja zbog neke krive procjene svojih dometa vjeruje da će za publiku biti mnogo važnije ono što ona misli nego ono što misle autori književnih djela, pa čak i onih koji prodiru kroz sve vremenske barijere (kao što su to npr. Sofoklova ili Shakespeareova djela te djela inih velikana svjetske dramske literature).
No, to je već područje psihologije.
Ako je knjiga u tom smislu konzekventna (u smislu bilježenja viđene kazališne prakse i zalaganja za trijadu kazališne činjenice, djelo, glumca i publiku), zasluga to nije moja. To je zasluga viđene kazališne prakse u splitskom glumišnom prostoru.
