(FOTO: OMH U SPLITU)

PIŠE: TONI ĆAPETA

Čak 20 godina trajalo je istraživanje neovisnoga istraživača prof. Zvonka Pandžića,
rezultati kojega predstavljeni su javnosti na jučerašnjem kolokviju Novi Marko Marulić –
Marucus Marulus Redivivus u središnjici Gradske knjižnice Marko Marulić koji su
suorganizirali OMH Split i OMH Grud, a kojim je moderirala Snježana Šetka, predsjednica
OMH Split. Upravo je Marulić bio predmetom Pandžićeva opsežnoga i višegodišnjega
znanstvenoga interesa koji je donio nove poglede, nova promišljanja i nova otkrića o Ocu
Hrvatske Književnosti, čiju je Juditu ugledni slavist i prevoditelj Henry R. Cooper preveo
1991. na engleski, napisavši da je taj hrvatski književni klasik „vrhunsko djelo svjetske
književnosti“.
Iako se može činiti da se nakon toliko stoljeća nema više što reći o Marulićevu liku i
djelu, Pandžićevo višedisciplinarno istraživanje – predočeno u knjizi Marulić, Augustin,
Dante – pokazalo je da možda ipak nije sve još rečeno. Predsjednik Matice hrvatske Damir
Zorić istaknuo je da ovom knjigom Pandžić zatvara svoj bogati istraživački opus te je izrazio
zadovoljstvo da je Matica hrvatska, a Pandžić je njezin član od 1971., dio toga opusa. Zorić
smatra da će i ova Pandžićeva knjiga izazvati, kao i prethodne, veliku pozornost. „Ja smatram
da je to dobro. Ja ne spadam među one koji smatraju, osobito ne u humanističkim
znanostima, izabrati neku dogmu, pa samo ovako i nikako drugačije, iako, na nesreću, ima
kod nas u institucijama baš takvih koji misle da mora postojati samo neki kanon i da nitko
drugi nema pravo na svoje mišljenje“, objasnio je Zorić svoje gledište. To je gledište
oprimjerio na slučaju Paljetkova otkrića latinskoga akrostiha u Marulićevoj pjesmi Molitva
suprotiva Turkom, no nije ju mogao objaviti u znanstvenom časopisu, zbog zadrtosti
„uvaženih sijedih glava“, već u novinama, a tek poslije stručnjaci su shvatili da je u pravu i
počeli se pozivati na taj Paljetkov članak.
Potom je Vito Balić s Umjetničke akademije u Splitu predstavio Marulićev napjev
Dulcis Jesu memoria, uz koji se veže i Marulićev traktat o glazbi, najstariji traktat te vrste u
Hrvatskoj, koji je također otkrio Pandžić u samostanskoj pismohrani na otočiću Košljunu na
otoku Krku, gdje je pronašao i inkunabulu Ovidijevih Metamorfoza s Marulićevim portretom
Ovidija koji je zapravo Marulićev autoportret, jer sačuvani opis Marulićeva lica od Frane
Božićevića odgovora slici u toj inkunabuli, mišljenja je Pandžić. Sve je to publika, koja je
ispunila cijelu dvoranu središnjice GKMM-a, mogla vidjeti u kratkom videozapisu o tom
otkriću. Zatim je Balić govorio o samom napjevu koji je publika imala priliku i čuti te tako
doživjeti glazbeni izričaj Marulićeva doba.
Fra Stipe Nosić, „čuvar inkunabula“ iz samostana sv. Frane u Zadru, pohvalio je
publiku što je prepoznala važnost ovoga kolokvija. „Da je Marulić puno pisao i da njegovih
neotkrivenih djela još ima, dokaz su knjige Zvonka Pandžića, kao i ova koja je danas pred
nama“, rekao je Nosić. Prisjetio se kako se je Pandžić već za školskih dana „navukao“ na
Marulića. Nakon studija, Pandžiću je slao na tisuće snimaka iz samostana Male braće u
Dubrovniku. Njihova suradnja dovela je do novih otkrića, neka od kojih su navedena u
Pandžićevoj knjizi Marko Marulić: Judita, no fra Nosić je istaknuo izostanak kritičkoga

osvrta od stručnjaka. „Primijetio sam samo da neki od njih u Pandžićevim tekstovima traže
samo ono što je eventualno pogrešno, za razliku od nekih poznatih stranih stručnjaka koji su
o Maruliću pisali knjige, a koji iznimno cijene Pandžićeve knjige“, rekao je.
Nakon osvrta fra Domagoj Runje s KBF-a na franjevce trećoredce, njihovu povijest,
ogranke, ustroj i način djelovanja, a kojima je i Marulić, kako je rečeno, svojedobno bio
pripadao, riječ je preuzeo Pandžić te je objasnio publici mnoštvo svojih otkrića, poveznica
između Marulića, Dantea i filozofa Boetija, osvrnuvši se na marulologiju od sredine prošloga
stoljeća do sada. Jedna od zanimljivih Pandžićevih pretpostavki jest njegov odgovor na
pitanje zašto je trebalo 20 godina od 1501. do 1521. da se Judita objavi. Odgovor je da je
Marulić takoreći oponašao svoj veliki uzor Dantea. Naime, Danteova Božanstvena komedija
nastala je nakon jubilarne 1300. godine, Marulićeva Judita nakon 1500. godine, Dante je
umro 1321., a Judita je objavljena simbolički 200 godina nakon Danteove smrti njemu u čast.
Dakle, Marulić je namjerno odgodio njezino objavljivanje kako bi odao počast Danteu. K
tomu još, Pandžić je istaknuo da smatra da Judita zapravo nije biblijsko-vergilijanski ep, već
da su Ovidijeve Metamorfoze jedno od bitnih djela kojima se Marulić nadahnjivao za svoj
spjev. Tako primjerice Ovidije u jednoj rubnoj bilješci piše „Titan id est Sol“, a Marulić u
rubnoj bilješci u Juditi piše „Titan, to je ime sunca“.
Mnoštvo je tu drugih poveznica i zanimljivosti koje je Pandžić istaknuo, no s obzirom
na to da su iscrpno opisane u njegovoj najnovijoj knjizi, nećemo ih ovdje sve navoditi, već
ćemo naposljetku konstatirati da se je Marulić ponovno dokazao kao klasik koji, baš kao i
svaki drugi pravi klasik, nikada ne prestaje iznenađivati te ostaje jednom od trajnih tema
hrvatske kulture, jezika i znanosti, a nova gledišta koja su na kolokviju otvorena nesumnjivo
će otvoriti i rasprave o ovom najvećem Splićaninu, a to je, kako je rekao Zorić, „jedini pravi
put prema napretku našega znanja“.